Jutro je bilo jedno od onih tihih – bez žurbe, bez buke. Skuvala sam čaj i sela kraj prozora, gledajući kako se svetlo polako uvlači u sobu. Nisam radila ništa posebno, samo sam slušala tihu muziku i osećala kako mi se misli polako slažu.
Taj trenutak između prvog i drugog gutljaja čaja… kao da mi svemir šapuće da usporim.
Napolju je vazduh bio svež, a u sobi se mešao miris čaja i jutra. Primetila sam sitnice koje obično preskočim – tiho pucketanje radijatora, senku biljke na zidu, sopstveni dah koji je konačno bio miran. Kao da sam prvi put tog dana zaista bila prisutna.
Shvatila sam da mi takvi mali trenuci najviše fale, a najviše mi vrede. U njima nema planova, nema očekivanja, samo ja i ono što jeste.
Možda je to samo obično jutro, ali meni je bilo baš – moje. I nekako sam znala da će me taj mir pratiti još dugo, čak i kad dan počne da traži više nego što želi da da.
Нема коментара:
Постави коментар