Bila sam nervozna bez pravog razloga. Ona vrsta nemira koja se zavuče pod kožu i ne da ti da mirno sediš, iako znaš da se zapravo ništa loše ne dešava. Umesto da pokušavam da ga razumem, odlučila sam da uradim ono što uvek pomaže - da napravim onaj moj "posebni" kolač.
Iz ormarića sam polako vadila sastojke. Brašno je tiho padalo u činiju, jaja su pucala pod prstima, a kada sam otvorila kesicu vanilin šećer kuhinju je ispunio miris koji me uvek vrati na neka jednostavnija vremena. Kao da se vazduh na trenutak smirio zajedno sa mnom. Mešala sam verjačom, osećajući kao da se misli usporavaju dok se smesa pretvara u nešto glatko i obećavajuće. Višnje sam dodavala pažljivo, jednu po jednu, kao male tamne tačke radosti.
Kada je kolač konačno završio u rerni, sela sam na pod kuhinje, naslonjena na zid. Nisam palila muziku. Samo sam slušala tišinu - isprekidanu tihim zujanjem rerne i sopstvenim disanjem. U toj tišini nije bilo praznine, već prostora. Prostora da dišem, da budem tu, bez obaveza da budem bilo šta drugo.
Miris pečenja se širio polako, obavijajući me kao meko ćebe. Pomislila sam kako je čudno da nešto tako jednostavno može da donese osećaj sigurnosti. Nekada mi ne trebaju odgovori, ni velika rešenja. Nekad je dovoljno malo toplote, malo slatkoće i osećaj da mogu da stvorim nešto lepo sopstvenim rukama - nešto što postoji zato što sam mu dala vreme i pažnju.
Možda kolač ne rešava sve probleme. Ne briše brige, ne menja svet. Ali u tom trenutku, dok sam čekala da zazvoni tajmer, bio je sasvim dovoljan da popravi dan. A ponekad je to sve što nam zaista treba.
Нема коментара:
Постави коментар