Danas sam se vozila kroz Beograd oko pet popodne, baš kada je najveća gužva. Kolona je bila duga, sve se pomeralo sporo, skoro lenjo, pa sam imala vremena da gledam kroz prozor i posmatram ljude na ulici.
Video se onaj tipičan kraj dana - umorni, pomalo rasejani pogledi. Jedna devojka je nosila kafu, žurila je i stalno proveravala telefon. Pored nje, jedan stariji čovek je hodao polako, potpuno suprotno od nje, kao da nema nikakvu obavezu ili cilj. Dva dečaka su se smejala dok su skakali po baricama, potpuno mokri i srećni kao da je ceo svet njihov.
Na semaforu sam ugledala ženu u autu do nas. Naslonila je glavu na ruku i samo duboko uzdahula, kao da joj je dan bio malo predug. To mi je ostalo u mislima - toliko je običan, a toliko stvaran dan.
I dok smo svi stajali u toj sporoj koloni, pomislila sam kako svako od nas živi neku svoju priču: neko žuri, neko se smiruje, neko se smeje, neko samo pokušava da izdrži ostatak dana. A svi se na sekund susretnemo na istom semaforu.
Vožnja je trajala duže nego inače, ali me je baš to usporavanje nateralo da primetim stvari koje inače prođu pored mene dok se vozim, sa slušalicama u ušima. Ovog puta sam osmotrila svet oko sebe i zabeležila više lepih detalja.
Ponekad i prija ta gradska gužva... podseti me da nismo sami u svojim malim trenucima.
Нема коментара:
Постави коментар